Kao piscu, stalo mi je do riječi, a riječ ‘iscjelitelj’ jedna je od onih koje mi se najmanje sviđaju – jer radi se o riječi koja jednostavno nikome nema smisla! Nekima priziva sliku prevaranata koji skupo prodaju “ulje koje liječi sve” ili možda sliku srednjovjekovnih prodavača relikvija – i to je sasvim razumljivo.
Stoljećima je ljudima utjeha nuđena kao obećanje koje se ne može ispuniti, kao laž. Drugima priziva nadu da ih ovaj ili onaj ‘iscjelitelj’ stvarno može ‘iscijeliti’. Opet – i to je razumljivo. Izuzetno je lako na ovome svijetu osjećati bespomoćnost – i tako upasti u zamku vjerovanja da naš spas leži u rukama nekoga drugoga – nekoga tko je možda više od nas karizmatična, naizgled moćnija i samouvjerenija osoba.
No, to ne može biti dalje od istine.
Zaboravimo sada zloupotrebu same riječi ‘iscjeljivanje’ i razmotrimo što zapravo znamo o istinskom iscjeljivanju.
Što se događa kada se porežemo?
Naše se tijelo samo od sebe iscijeli. Naše se tijelo iscijeli automatski, a ako o tome malo razmislimo to je ustvari pravo čudo.
To je ključ za razumijevanje onoga čime se ja bavim. Ja zapravo nikoga ne iscjeljujem, već samo pomažem onima koji su na putu samo-iscjeljivanja. Ja sebe vidim kao onoga koji ljudima pomaže u buđenju osobne moći – no pokušajte vi tako odgovoriti na to pitanje koje nam često postavljaju: “A čime se ti baviš?”
U svojoj prethodnoj kolumni – Zašto je danas toliko teško živjeti na ovome svijetu? – napisao sam da naše probleme uzrokuju podsvjesne blokade koje su posljedica trauma. Tamo sam obećao da ću objasniti kako iscijeliti te blokade… stoga evo:
Nakon što divlje životinje prežive traumu, one prolaze proces kojega su znanstvenici nazvali ‘dovršavanje traume’. To se obično može vidjeti kao drhtanje cijeloga tijela. Teorija kaže da se drhtanjem otpušta energija instinkta za preživljavanje kojom je u tom trenutku ‘nabijen’ živčani sustav životinje (obično se radi o borbi ili bijegu, a ako ne o tome, onda o ‘smrzavanju’).
Za razliku od životinja, ljudska su bića u jednom trenutku svoje evolucije prestala ‘dovršavati’ traume. Umjesto toga mi ih internaliziramo, potiskujemo. Ustvari potiskujemo energiju kojom je naš živčani sustav ‘nabijen’.
Ono što se s tom energijom dogodi jest da ona stvori blokadu, a ta blokada može biti na nekoliko razina – tjelesnoj, emotivnoj ili psihološkoj. No zapravo je zablokirana prirodna sposobnost našeg organizma i uma da sam sebe iscijeli i da se slobodno izražava.
I sad, da bismo uklonili blokadu (kako bismo podržali istinsko samo-iscjeljivanje – što je zapravo moj posao, i posao svakog iscjelitelja ili terapeuta koji zna što radi) moramo razumjeti što se dogodilo u trenutku traume. Kao prvo, preživjeli smo. I upravo to je ključ – jer od našeg odnosa prema preživljavanju i sigurnosti počinje sam problem. Zapravo, definicija traume (u najširem smislu) jest osjećaj nesigurnosti i nezaštićenosti (a ako dobro o tome razmislite, shvatit ćete da ste prošli kroz jako puno trauma).
Kad god se osjećamo nesigurno i nezaštićeno mi skoro pa doslovno nazadujemo do svojeg primarnog načina funkcioniranja. Zaobiđemo stotine tisuća godina evolucije i u trenutku počnemo funkcionirati na vrlo jednostavan način: otkazuje naš intelektualni potencijal (glava), otkazuju naše emotivne sposobnosti (srce), a mi počnemo funkcionirati na razini čistog instinkta – drugim riječima, na razini stomaka, odnosno trbuha.
U praktičnom smislu to znači da počnu djelovati naši instinkti preživljavanja i naše tijelo reagira na onaj način koji je potreban da bismo se osjećali sigurnima i zaštićenima – a to je gotovo uvijek neka varijacija borbe ili bijega, a ako ništa od toga nije moguće – onda ‘smrzavanja’.
I zatim, kao što su znanstvenici zapazili, mi potisnemo energiju traume.
Problem je u tome što mi prilikom potiskivanja energije traume također podsvjesno povežemo sigurnost i preživljavanje s instinktom pomoću kojega smo došli do osjećaja sigurnosti i zaštićenosti. Drugim riječima, ako smo se morali boriti da bismo preživjeli, nastavit ćemo podsvjesno povezivati borbu i sigurnost! “Moram se boriti za preživljavanje.” U tom slučaju možemo često pribjegavati agresivnom ponašanju kako bismo ‘preživjeli’ bilo koji trenutak u budućnost u kojem se ne osjećamo sigurno i zaštićeno. To možda objašnjava sve to nasilno ponašanje kojega danas imamo na svijetu, zar ne?
Ako smo morali pobjeći ili se sakriti (instinkt bijega), možda sada imamo obrazac bježanja ili skrivanja.
Ako smo se ‘smrznuli’, možda stalno iznova osjećamo da smo ‘smrznuti’.
U ovome je stvar – svi mi imamo te obrasce. Jedan od razloga zbog kojih ih imamo su nerazriješene traume koje se prenose s generacije na generaciju. I to nisu newagerske pričice – to nam dokazuje znanost koja se zove epigenetika.
A što se dogodi kada se ljudska bića – a zapravo smo i mi životinje – stalno nesvjesno vraćaju u određene obrasce ponašanja? Mi oblikujemo društvo prepuno nepojmljivih nedjela – nedjela koja čak ni životinje ‘manje vrijedne’ od nas ne čine jedne prema drugima. A to je upravo ono što želimo, nije li tako?
Kako, dakle, otpuštamo te blokade uzrokovane traumama? To je stvarno jako, jako jednostavno (baš onako kao što je jednostavno ono što naše tijelo čini da se iscijeli nakon što se porežemo).
Kao prvo, moramo razumjeti prirodu blokade: radi se o podsvjesnom otporu.
Kako otpustiti podsvjesni otpor? Najelegantniji način koji je meni poznat jest njegovo svjesno prihvaćanje! Time što ga osvješćujemo taj otpor prestaje biti podsvjestan. A prihvaćanjem i nestaje. To je poput usmjeravanja svjetlosti prema sjeni: ona jednostavno nestane.
Da bude sasvim jasno: za otpuštanje blokade potrebno je otkriti njezin korijen, instinkt preživljavanja koji je u podlozi problema. Postoje razna pomoćna sredstva kojima se to može postići, no ne bih sada o tome (potrebno je nešto obuke za to).
Kada otkrijemo instinkt, koji je do maloprije bio podsvjestan, potrebno ga je prepoznati i prihvatiti – što znači da smo ga svjesni i da ga prihvaćamo.
Zatim podsvjesni otpor nestaje. Ostaje samo svjesno prihvaćanje, a mi smo slobodni.
Ono što se zatim događa je prekrasno: slobodni smo, svjetlost smo i bez tereta, naši se stari obrasci i navike mijenjaju, naši se odnosi mijenjaju, bolje se osjećamo u vlastitoj koži, manje je straha, više je ljubavi, više je osjećaja međupovezanosti sa svijetom oko nas.
A najvažnije od svega – barem za mene – jest da na taj način i naše potomke oslobađamo od tih starih obrazaca.
Tako oblikujemo novo društvo, Novu zemlju. Od blokade do blokade, od osobe do osobe. Počevši odmah, počevši od sebe.
